Istinska diva 21. stoljeća unijela je posve nove poslovene uzuse u diskografiju kombinirajući u glazbi i ponašanju provjerena rješenja i inovativne zahvate.

Da je iPod još uvijek najpopularniji gadget svjedoče brojna online istraživanja ili pozivi za ostavljanje posjetnica na raznim konferencijama i sajmovima, sve radi mogućnosti da se na takav način dođe do željenoga MP3 playera. No, do iPoda Touch mogu doći i dobri prognozeri, ako na stranici When Will Amy Winehouse Die? točno pogode datum smrti kontroverzne vokalistice Amy Winehouse.

S obzirom na količinu samouništavajućih navika, od intenzivnog konzumiranja raznih opijata do samorezbarenja, mnogi smatraju kako ova 24-godišnjakinja neće još dugo pjevati. Popis njezinih skandala nimalo ne zaostaje za serijom idiotarija koje potpisuju Btritney Spears, Lindsey Lohan ili Paris Hilton, ali za razliku od njih, iza Amy Winehouse stoji kratka, ali repektabilna karijera. Sa samo dva hvaljena albuma iza sebe i šest nominacija za uglednu američku diskografsku nagradu Grammy, kao i s wild cardom da i zapjeva ondje, Amy Winehouse ima sve predispozicije da bude istinska diva, kako je već i titulirana.

No, veličina Amy Winehouse je u tome što je ona danas blade runner, jahačica na oštrici i sasvim je neizvjesno na koju će se stranu prevaliti, na stranu svjetske slave i uspjeha ili će uzeti nepovratnu kartu za onostrane krajolike. Takva pojava na glazbenoj, ali uopće na javnoj sceni nije već dugo viđena.

U 21. stoljeću, kad je popularna kultura posve kakofonična, izvođači mogu privući pozornost medija i publike jedino iznimno velikim umjetničkim naporima ili – krizama. Članovi Radioheada mogu pozornost izazvati jedino pokušajem da album objave samo na Internetu i da ga pokušaju naplatiti po načelu "daj što daš", ali dobar dio fanova većinu banda bi teško zapazila kad bi ušla s njima u dućan. Pete Doherty ili Tara Reid, pak, pažnju zadobivaju svojim ovisničkim krizama.

Ne čudi što je članovi Rolling Stonesa navode kao omiljenu pjevačicu, jer su i oni postali veliki na sličnim kontroverzama: drogirali su se do te mjere da je, na primjer, Keithu Richardsu kompletna krv iz tijela morala biti promijenjena nekoliko puta. Beatlesi su u svoje doba također skandalizirali narkomanskim ponašanjem: Paula McCartneyja su protjerali iz Japana zbog posjedovanja narkotika, na primjer.

Primjeri Janis Joplin, Jimija Hendrixa i Jima Morrisona koji su umrli od overdosea opća su mjesta rock-mitologije. Brian Jones, osnivač Rolling Stonesa, pod utjecajem koktela raznih droga i alkohola pao je u bazen i preminuo. Curt Kobain je napravio samoubojstvo, također pod utjecajem droga. Ono što je zajedničko ovim preminulim legendama jest činjenica da su preminuli u 27. godini, pa će oni koji žele iPod prema toj analogiji morati sačekati još tri godine.

Ono što je indikativno jest kako njihov stil života umnogome podsjeća na ono čemu svjedočimo kod Amy Winehouse. Iznimno talentirani autori i izvođači koji su obilježili popularnu kulturu uništavali su sebe i otišli možda u naponu snage. Njihova smrt sigurno je pridonijela prodaji njihovih izdanja, a i kultu koji ne odumire. Jednostavno, nakon smrti nisu bili u prilici da naprave loše poteze u karijeri, a isto tako nijedna od njihovih smrti nije baš tako "čista", uvijek tu ima teorije zavjere, od živčanih slomova do ubojstava.

No, Amy Winehouse živi u drugom dobu, kad pop i rock-glazba ne dominiraju popularnom kulturom i kad korporativni mehanizmi umnogome određuju karijere izvođača.

Stoga njezini skandali nisu jedino oružje na putu prema poklonicima.
Prije svega, glazba koju izvodi sasvim odudara od glazbe kakvu čujemo na top-ljestvicama. Soul i jazz šezdesetih, uz jaku brass-sekciju, s upečatljivim glasom na tragu tamnoputih diva Sarah Vaughn i Dinah Washington i pjesme koji sigurno isprva ne ulaze u uho njezin su prvijenac "Frank" iz 2003. vrlo brzo doveli na popis najboljih albuma te godine. S imidžem koji potpuno odudara od ženskih zvijezda današnjice, kompilirajući frizure članica B-52's, mnoštvo tetovaža kao članovi Stray Catsa i odjeću swingerskog, ali i punkerskog Londona iz šezdesetih i sedamdesetih, Amy je Winehouse instantno stekla popularnost. I ne samo to, Karl Lagerfeld je istaknuo kako je ona ikona stila i njegova nova muza.

Susret s inovativnim glazbenikom Markom Ronsonom akcelerirao je njezinu karijeru. Njegove produkcijske bravure na albumu "Versions" gdje je kompilirao razne pjesme u zanimljivu cjelinu uključivale su i verziju pjesme Zutonsa "Valerie" koju je otpjevala Amy Winehouse, a koja je kompilirana s Motown ritmovima Supremesa. Ne pretjerano dobro napravljena skladba britpop banda u producentskim rukama Marka Ronsona i s glasom Amy Winehouse postala je glazbeni dragulj. Ova suradnja nagnala je Ronsona da producira njezin drugi album "Back To Black" sa serijom pd pet sjajnih singlova koji već godinu dana ne silazi s top-ljestvica.

Tri su razloga za to.
Prvo, album je zaista jedan od najboljih iz 2006. godine. Na njima Amy autobiografski progovara o svojim problemima, izvrsna glazbena podloga kompetentnih instrumentalista i očita razrada ideja s prvijenca su "Back in Black" opravdano zalili hvalospjevima kritke i publike.

Drugo, u plasmanu albuma korištene su zanimljive diskografske doskočice. Deset pjesama koje traju tek nešto više od pola sata bile su odlična podloga za kasnija nadopunjavanja. Tako britansko izdanje kao dodatak ima pjesmu "Addicted", a američko remix pjesme "You Know I'm No Good" na kome rapa Ghostface Killah. No, zanimljivo je kako su se kasnije u europskim zemljama pojavila izdanja s nadodanih pet ili šest pjesama koje je Amy otpjevala upravo na koncertima u glavnim gradovima tih država. Kao da to nije bilo dovoljno, pojavilo se i Deluxe izdanje s bonus diskom na kome se nalazi bolji materijal od originalnoga – sjajna live verzija pjesme "Valerie" te vrsne obrade pjesama Sama Cookea ("Cupid"), Maytalsa ("Monkey Man") i Specialsa ("Hey Little Rich Girl" i "You're Wondering Now").

Treće, neprekidni skandali sa suprugom, prekidanje koncerata, kolapsi, privođenje u policiju zbog narkotika i pokušaja podmićivanja policajaca, tuče, pljuvanje publike i otkazivanja koncerata svraćali su pozornost na nju, što je također utjecalo na izvrsnu prodaja albuma.

Zapravo, malo je reći izvrsnu: objavljen 2006., "Back To Black" najprodavaniji je album u Velikoj Britaniji u 2007. godini, a kupljeno je više od 1,5 milijuna kopija.

Očito, PR koji je određen za nju je besposlen: mediji se natječu tko će objaviti senzacionalniju vijset o Amy, prodaja albuma je iznad svih očekivanja, jedini koji zasad pate su priređivači koncerata i popljuvana publika. A koncerata, kako kaže Amy, neće ni biti sve dok je njezin suprug u zatvoru.

Sve to rezultira povratkom nečega za što smo mislili da je ostavština nekih prašnjavih vremena: albuma bez ograničenoga roka trajanja koji neće biti samo privilegijom glazbenim sladokusaca, nego će biti i nezaobilazni folder s mp3 fileovima u svakome građanskom računalu.

A dok nas Amy uistinu jednog dana napusti, nadam se, iPod Touch bit će samo jedan od relikta prošlosti, a njezinu sve bolju glazbu slušat ćemo na nekim impresivnijim uređajima koje možda dobijemo ostavimo li posjetnicu u staklenoj kugli na nekom sajmu.

Bojan Mušćet / T-portal